Sredstva u proračun EU pritječu iz tzv. vlastitih izvora (own resources), u koje ubrajamo: doprinose država članica koji iznose otprilike 1,23% njihovog BDP-a (bruto domaćeg proizvoda), 1,4% njihovog PDV-a (poreza na dodanu vrijednost) i sredstva prikupljena od carina na uvoz roba iz zemalja koje nisu članice EU-a, te od davanja na šećer. Ostali izvori prihoda su porezi na dohodak zaposlenika u institucijama EU-a, doprinosi država izvan EU-a koje plaćaju sudjelovanje u određenim programima EU-a, te razne vrste novčanih kazni određene zbog kršenja pravila tržišnog natjecanja.
Procjenjuje se da će Hrvatska u drugoj polovici 2013. godine u proračun Europske unije uplatiti 267,7 milijuna eura. Prema Financijskom paketu za pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji, u istom će razdoblju Hrvatska imati na raspolaganju 687,5 milijuna. Kao i zemljama prošlog proširenja, Hrvatskoj se jamči da na početku članstva u EU-u neće u proračun uplaćivati više nego što će iz njega dobivati.

Ti se termini koriste istovjetno, s time da fond označava tek izvor sredstava, a program upućuje na postojanje određenih pravila kod korištenja tih sredstava. Jedno od pravila za korištenje sredstava je programiranje, pa je tako za programe iz tzv. strukturnih fondova odgovorna država članica, dok programe zajednica osmišljava Europska unija.

Dodajmo kako je Europska unija najveći donator na svijetu. Ima više od 100 programa i potprograma EU koji su otvoreni Hrvatskim organizacijama s više od 200 natječaja godišnje.

Hrvatska kao zemlja kandidatkinja ima pravo koristiti sredstva iz 5 komponenata Instrumenta pretpristupne pomoći (IPA), a za programiranje i provedbu nadležne su za to delegirane institucije RH.
Nepovratna sredstva iz IPA-e mogu koristiti većinom javne i/ili neprofitne organizacije (javna uprava, nevladine organizacije, komore, sindikati, udruge, zaklade, obrazovne ustanove i slično), dok je manji dio sredstava namijenjen privatnom sektoru i to većinom u sklopu IPARD-a (V. komponente) i IPA III c komponente.
Instrument za pretpristupnu pomoć ( IPA) je podijeljen u 5 komponenti:
I. komponenta – pomoć u tranziciji i jačanje institucija IPA TAIB – predstavlja svojevrstan neposredan nastavak aktivnosti iz programa Phare, uz iznimku komponente ekonomske i socijalne kohezije namijenjen jačanju državne uprave
II. komponenta – prekogranična suradnja IPA CBC – u sklopu ove komponente financiraju se  zajedničke prekogranične aktivnosti većinom javnih i/ili neprofitnih organizacije između država korisnica programa IPA, te njih i država članica Europske unije
III. komponenta – regionalni razvoj IPA – financira infrastrukturne projekte većih razmjera na području zaštite okoliša i prometa, kao i programe poticanja nacionalne konkurentnosti te ujednačenog regionalnog razvoja (komponenta obuhvaća tri Operativna programa). U sklopu ove komponente otvoreni su natječaji za financiranje poduzetničkih projekata.
IV. komponenta – razvoj ljudskih potencijala – IPA HRD – kao preteča Europskog socijalnog fonda financira projekte na području socijalne kohezije u svrhu ostvarivanja ciljeva Europske strategije za zapošljavanje
V. komponenta – ruralni razvoj – IPARD – se nastavlja na program SAPARD i osigurava financijska sredstva za projekte primjene pravne stečevine na području poljoprivrede, kao i one kojima se promiče razvoj u ruralnim područjima. Sredstva su namijenjena za projekte lokalne samouprave te poljoprivrednih gospodarstava.

Strukturni fondovi u službi su Kohezijske politike Europske unije, čiji je cilj ostvarenje gospodarske i društvene kohezije, odnosno ujednačenog razvoja Europske unije. Financiraju se razvojni projekti koji doprinose smanjivanju razlika između razvijenijih i manje razvijenih dijelova EU kao i promicanju ukupne konkurentnosti europskog društva i gospodarstva. Fondovi iz kojih se financira Kohezijska politika EU jesu:

• Europski socijalni fond (European Social Fund, ESF)
• Europski fond za reginalni razvoj (European Regional Development Fund, ERDF)
• Kohezijski fond (Cohesion Fund, CF)
• Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (European Agricultural Fund for Rural Development, EAFRD)
• Europski ribarski fond (European Fisheries Fund, EFF)

Ulaskom u Europsku uniju, Hrvatska će imati na raspolaganju sredstva iz ovih fondova. No za ove fondove Hrvatska još mora isprogramirati Operativne Programe kojima će se definirati namjena sredstava za RH.

Trajanje procesa odobravanja projekata specifičan je za pojedine programe, odnosno prioritete i/ili mjeru. Isto tako cijeli proces ovisi i o veličini projekta – primjerice za projekte veće od 50 milijuna eura regulativa strukturnih fondova zahtijeva dodatno odobrenje Komisije. Projekti vrijednosti manje od 50 milijuna eura odobravaju se na razini države, odnosno nadležnog ministarstva. U interesu EU, a i država članica, je da taj proces bude učinkovit i brz, jer će tako apsorpcija sredstava biti veća.

Tijela koja provode programe EU (tzv. posrednička tijela) na nivou svakog natječaja definiraju procedure i pravila koja određuju duljinu trajanja natječaja, evaluacije i vrijeme trajanja provedbe projekta.

Provedba projekta vezana je uz tzv, pravilo n+2, gdje n-ta godina predstavlja godinu ugovaranja, a dvije godine su za provedbu, što znači da svaki projekt mora biti proveden najdulje u periodu od tri godine. Ovo pravilo vrijedi i za Operativne Programe što znači da se sredstva alocirana za određenu godinu moraju apsorbirati u sljedeće dvije godine ili se vraćaju u proračun EU.

Kod grantova (bespovratna sredstva) je uvijek potrebno sufinancirati određeni postotak, dok se kod ostalih financijskih instrumenata dobiveni iznos vraća po unaprijed dogovorenim povoljnim uvjetima.

Sufinanciranje projekta kod grant shema osigurava podnositelj projekta, dok iznos sufinanciranja varira ovisno o programu te može biti od 10 – 50%.

Praksa pretpristupnih fondova je da se vrši predfinanciranje (ex ante), dok se financiranje iz  strukturnih fondova uobičajeno provodi po principu povrata (ex post).
Na nivou je država članica da odluče hoće li određene programe provoditi ex ante ili ex post.

Izvor sredstava se dijeli na strukturne fondove i programe zajednice. Programi zajednice su posebni fondovi koji su otvoreni ne samo zemljama članicama i zemljama kandidatkinjama, već i trećim zemljama. Naglasak im je na poticanju suradnje gospodarstvenika iz malih i srednjih poduzeća sa državnim institucijama i udrugama civilnog društva radi postizanja ciljeva Zajednice. Posebnost programa je u suradnji putem konzorcija ili mreže sudionika kao preduvjetu (su)financiranja projekata.
Programi Zajednice predstavljaju izvore financiranja koje Europska unija programira, raspisuje natječaj i odobrava, a uspostavljaju se jer je stav EU da politiku Unije nije dovoljno provoditi samo putem vlada država članica ili kandidatkinja.
Dakle, oni su nadnacionalni i do njih se može doći direktno, dok se sredstva iz strukturnih fondova mogu tražiti samo preko državnih institucija.

Sredstva EU su javna sredstva poreznih obveznika EU, pa prema tome grantovi (bespovratna sredstva) imaju za namjenu opće, a ne privatno dobro. Namjena im nikako nije ostvarivanje profita, ali se iz tih sredstava mogu razvijati unutarnji kapaciteti poduzeća (obrazovanje zaposlenika, modernizacija poslovanja…) s ciljem njihove veće konkurentnosti na tržištu. Dodajmo još kako su grantovi nekumulativni (za jedan projekt je moguće dobiti sredstva samo iz jedne sheme bespovratnih sredstava), neretroaktivni (prihvatljivi su isključivo troškovi nastali nakon potpisivanja ugovora) te transparentni s jednakim tretmanom (ocjenjivanje projekata temeljem unaprijed postavljenih kriterija jednakih za sve prijavitelje na poziv).
S druge strane, financijski instrumenti su novi oblici financijske potpore kojima EU želi ukloniti nedostatke u izvorima financiranja za krajnje korisnike. Financijski instrumenti pokrivaju širok spektar intervencija uključujući ulaganja u imovinu, različite oblike garancija, razne varijante preuzimanja i podjele rizika ulaganja s drugim financijskim institucijama kako bi se potaknule značajne investicije, itd. Smisao financijskih instrumenata je poticanje gospodarstva kroz olakšavanje pristupa financiranju za poduzeća kao i privlačenje drugih javnih i privatnih investitora kroz primjere dobre prakse.

Prije svega, članstvo u Uniji hrvatskim poduzetnicima otvara vrata najvećem svjetskom zajedničkom tržištu od pola milijarde ljudi, što je golem potencijal.
Otvara se mogućnost korištenja sredstva iz strukturnih fondova koji, za razliku od pretpristupnih fondova, pružaju više mogućnosti za privatni sektor. Važno je naglasiti da za sva dodijeljena sredstva vrijede pravila o državnim potporama (State Aid).
Najuočljivija će razlika u odnosu na pretpristupne fondove biti prestanak obveze korištenja engleskog jezika, kao i obveze primjene tzv. PRAG-a (Practical Guide to Contract procedures for EU external actions) umjesto hrvatskog Zakona o javnoj nabavi.
Za korisnike će biti bitne i razlike u financiranju i prihvatljivosti troškova. U budućnosti će se hrvatske institucije moći odlučiti i za financiranje nekih troškova koji se trenutačno ne financiraju iz programa IPA (npr. amortizacija, rabljena oprema, troškovi pripreme projekta nastali prije odobrenja projekta i sl.).
I naravno na kraju, velika je razlika u količini novca na raspolaganju te broju i raznolikosti programa koji će nam postati dostupni.

Direktna pitanja o EU slobodno postavite direktno na http://europa.eu/contact/index_hr.htm.